Dnevnik nastanka

Kako smo nedavno dobili pridjev čuvara baštine, red je da zapišemo i povijest nastanka Kulturno-umjetničkog društva Dragutin Domjanić, Adamovec.

U lipnju 1974. godine Adamovec je dobio svoj novi društveni dom, svečanost povodom preuzimanja objekta bila je prilika za prikaz kulturne baštine našeg kraja.

Stjepan Nežić (Mimica) sazvao je i okupio mještane u amatersko kulturno umjetničko durštvo, koje se sastojalo od plesne skupine i tamburaškog sastava. Stjepan Nežić je ujedno bio i prvi predsjednik društva.

Članovi tamburaškog sastava:

Antolković Đuro, pok.
Bukovčak Nikola, pok.
Poldrugač Josip, pok.
Poldrugač Ivan
Trumbetašić Franjo, pok.

Članovi plesne/folklorne skupine:

Antolković Zvonko i Marica
Bahlen Đuro i Dragica
Beštak Stjepan i Katica
Brcković Veljko i Dragica
Culifaj Đuro i Ankica
Filipčić Franjo i Slavica
Filipčić Ivan i Milica
Jelovečki Mijo i Barica
Jelovečki Stjepan i Danica
Levak Ivica i Jagica
Nežić Stjepan i Marica
Trumbetašić Stjepan i Milica
Vlašić Zvonko i Dragica

Novi društveni dom je postao mjesto okupljanja i prilika za veće mogućnosti kako sela u cjelini, tako i kulturno-umjetničkog društva.

Društvo je sudjelovalo na brojnim smotrama folklora u okolici, a članovi s puno veselja rado prepričavaju dogodovštine s raznih izleta, najdraži im je bio onaj do Čehoslovačke.

Važno je napomenuti da su se u to vrijeme nabavile prve čizme, ženske visoke cipele, te šeširi za članove društva.

Voditelj plesne skupine bio je Karlo Benko - Dragec ili Maestro Brada iz Moravča



U kojim vremenskim intervalima su se izmjenjivali predsjednici, to se ovog časa ne mogu sjetiti, ali iza Stjepana Nežića, predsjednik je bio Franjo Filipčić, a zatim Dragutin Šoštarić. U to vrijeme civilne udruge nisu bile dužne voditi dvojna knjigovodstva, evidencije aktivnosti, pisati izviješća o provedbi projekata, pa su dokumenti i sjećanja na točne datume malo izbljedili.

Krajem sedamdesetih pokazala se potreba za obnavljanjem tamburaškog sastava, pa je krajem 1978. godine  počeo s djelovanjem i podmladak tamburaške sekcije, nabavljeni su instrumenti, a voditelj tamburaške sekcije bio je Josip Pustički.

Članovi 1. tamburaške sekcije bili su:

Zlatko Marković
Zdenkica Jelovečki
Mladen Horvatić
Josip Pisačić
Drago Filipčić
Marija Bahlen
Vlado Beštak (Tuzlov)
Vlado Beštak (Barbierov)
Zlatko Antolković
Božidar Jelovečki
Stjepan Pustički

a u pomoć na nastupima uvijek su priskakali i
Ana Marija Pustički
Mirjam Pustički
Krešimir Petar Pustički

Vrlo brzo je nastao i podmladak tamburaške sekcije, koja je već 5. lipnja 1982. godine zajedno s većom sekcijom bila na smotri folklora u Prepuštovcu.

Članovi mlađe sekcije:

Mladen Jelovečki
Zlatko Matioc
Marijan Bastalić
Damir Hukelj
Marijan Nežić
Hrvoje Galić
Damir Šoštarić
Robert Mrkonja
Zdravko Culifaj
Valentina Zenko
Tomislav kralj
Zlatko Cvenarić
Josip Beštak
Zdravko Beštak
Oliver Marković
Dubravka Galić

Naravno bili su tu i još mlađi:

Danijel Mrkonja

Damir Paj

Ivica Šoštarić

i ako smo koga izostavili, lijepo molimo nek se javi da popis, naš propust i grešku ispravimo...

Te iste 1982. jedan od nama značajnijih nastupa bio je i nastup u beogradskom Sava centru i niz drugih.
U drugoj polovici osamdesetih godina mlađa i starija sekcija su se fuzionirale uz blagi odljev članova koje je život poveo drugim putem...

Kako u to vrijeme nije bilo digitalne fotografije tako ni aktivnosti nisu fotodokumentirane, no nađemo li naknadno kakvu sličku, ljepimo!

evo OVDJE ;)

16. listopada 1991. godine kip bana Josipa Jelačića ceremnijalno je vraćen na središnji trg Grada Zagreba i Trg bana Josipa Jelačića, tom prigodom tamburaški sastav KUD-a Dragutin Domjanić je u Tkalčićevoj ulici imao svoju malu pozornicu i svojom svirkom zabavljao građane i goste Grada Zagreba.

 postavljamo uspomenu na taj događaj ;)

Tih devedesetih, neki tamburaši su tambure zamjenili puškama, a događaji pridonjeli ugođaju kad više nikom nije bilo do svirke. Desila se pauza, tambure su privremeno bile obješrne na klin sve do 2000-ih. A onda nova pravila vođenja nevladinih udruga, statuti, žiro-računi pomalo su otegnuli početak novog starta. 2008. godine kada se cijela priča ponovo posložila KUD Dragutin Domjanić - Adamovec, kreće naprijed, punom parom.

O tom periodu postojanja društva već postoje podaci na nekim drugim stranicama i portalima:

http://adamovec.hr/

https://www.facebook.com/kuddragutindomjanic.adamovec

više slika u albunu na faceboku, koji stalno raste:

DNEVNIK NASTANKA

OBAVIJEST MEDIJIMA - glazbeni festival

Zadovoljstvo nam je pozvati Vas da nam se pridružite i medijski popratite

·                        6. DOMJANIĆEVE NOĆI – ADAMOVEC 2014. godine

·                              4. GLAZBENI FESTIVAL „PO DRAGOMU KRAJU“

KUD Dragutin Domjanić, Adamovec  nosi ime po istaknutom hrvatskom kajkavskom pjesniku, predsjedniku i pačasnom članu Matice Hrvatske, predsjedniku PEN-a, članu JAZU-a, društvenom djelatniku, viječniku Banskog stola, akademiku i zagrebačkom sucu dr. Dragutinu pl. Domjaniću,rođenom na Krčama u Adamovcu, kraju kojeg je opisao u bezbroj pjesama.

U spomen našem dragom Karleku / Dragecu organiziramo Domjanićeve noći i Glazbeni festival „Po dragomu  kraju“  gdje će biti izvedeno petnaestak novih uglazbljenih kajkavskih, te Domjanićevih skladbi, program cjelokupnog događanja u nastavku:

6.  DOMJANIĆEVE NOĆI

27. i 28. rujana 2014. godine (subota i nedjelja)

Program  27. rujna 2014.

11:00 - prijem kod Predsjednika Republike Hrvatske, prof. dr. sc. Ive Josipovića

17:00 - otvaranje likovne izložbe

17:30 – Nastup Puhačkih orkestara iz Krapinsko-zagorske županije i grada Zagreba

19:00 – Nastup Kuburaške udruge

19:30 – 4. Glazbeni festival „ Po dragome kraju“

20:30 – Zabavni program uz Tamburaški sastav  „Ranom  zorom“

Program  28.rujna 2014.

15:00 -  Izložba domaćih  poljoprivrednih proizvoda

              Izložba starih zanata

              Izložba starih automobila i traktora           

15:30 – Nastup Kulturno – umjetničkih društava iz Krapinsko - zagorske županije,

             Zagrebačke županije, Virovitičko - podravske županije, Sisačko–moslavačka

             županija i grada Zagreba

18:00 – Natjecateljska igra

19:00 – Zabavni program uz glazbeni sastav „Full gas“      

Mjesto odražavanja:  školsko dvorište i sportska dvorana  Područne osnovne škole „Dragutin Domjanić „ Adamovec, ulica Dragutina Domjanića 75.

Dragutin Milivoj Domjanić (Adamovec 12. rujna 1875. - Zagreb 7. lipnja1933.), hrvatski pjesnik. 

Dragutin Domjanić rođen je u selu Adamovec u Prigorju, nedaleko Sesveta, u plemenitaškoj obitelji Milivoja i Zorice Domjanić, kao Karlo Milivoj Ivan Franjo Ladislav Domjanić. Pisac je koji je prvi u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnoga izraza. Završivši studij prava, bio je u Zagrebu sudac i vijećnik Banskog stola. Bio je član JAZU i predsjednik Matice hrvatske (1921. - 1926). Prevodio je svjetski poznate liričare Goethea, Heinea,Verlainea itd. U borbi "starih" i "mladih" u okviru hrvatske moderne na strani je "mladih". Pjevao je o duhovnoj ljubavi, o intimi plemićkih domova, o gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana. Strahuje od grubosti sadašnjice, žali za svijetom koji odumire, nepovjerljiv je prema novim idejama.

Ljubav prema prošlosti upućuje Domjanića kajkavskom narječju. Najpoznatije mu je djelo kajkavska zbirka: "Kipci i popevke", a pjesma Fala i Popevke sam slagal, koje je obje uglazbio Vlaho Paljetak. I drugi hrvatski skladatelji, primjerice Emil Cossetto,Igor Kuljerić i Ivana Lang uglazbili su nekoliko Domjanićevih pjesama. Njegova lirika, idilična, sentimentalna i rezignantna, podjednako obiluje i slikovitošću i glazbenošću. U kajkavskom narječju spjevao je sve svoje pjesme. Napisao je i veći broj književnih prikaza, te nekoliko proznih crtica, koji su uglavnom u duhu njegovih lirskih interesa i stilske manire. Autor je i malo znane marionetne igre "Petrica Kerempuh i spametni osel" u kojoj kritički i satirički opisuje hrvatske intelektualce '20-ih godina. ¹⁽Wikipedija http://hr.wikipedia.org/wiki/Dragutin_Domjani%C4%87)

O nama:

Kulturno-umjetničko društvo „Dragutin Domjanić“ – Adamovec osnovano je u lipnju 1974. godine i svoj prvi nastup, plesove prigorskog kraja imalo je prilikom svečanosti organizirane povodom završenih građevinskih radova na društvenom domu Adamovec. 

Društveni dom je tako ubrzo postao mjesto okupljanja i daleko veća prilika za organizaciju i provedbu aktivnosti kojima se KUD Dragutin Domjanić bavio, a to je očuvanje kulturne baštine našeg kraja, te njegovanje sjećanja na pjesnika čije ime nosi naše društvo.

Krajem 70-tih, pokazala se potreba podmlađivanja tamburaškog sastava pa je krajem 1978. Godine osnovana i tamburaška sekcija, te organizirana poduka i muzičko obrazovanje na tradicionalnim žičanim instrumentima za učenike viših razreda osnovne škole iz Adamovca. Tamburaški orkestar je djelovao u kontinuitetu sve do početka 90-ih, početka nemilih ratnih događaja na prostorima RepublikeHrvatske. Od samog početka orkestar je na repertoaru uz tradicionalnu glazbu imao i klasičnu, jazz i rock glazbu, što je u to vrijeme bilo vrlo neobično, s nastupima diljem Hrvatske i tadašnje SFRJ.

2008. godine društvo se revitaliziralo, te obnovilo svoje djelovanje i od tada djeluje u kontinuitetu s nekoliko sekcija: forklorna sekcija, ženski i muški pjevački zbor, tamburaški orkestar.

Važno je napomenuti da u 2014. godina, jubilarnoj godini za KUD Dragutin Domjanić – Adamovec, kao 40-oj obljetnici osnutka, društvo je skupilo poprilično uspjeha: ženski pjevački zbor nagrađivan je sa zlatnim i srebernim odličjima na važnim državnim natjecanjima, a kroz tamburaški orkestar prošlo je šezdesetak sviraća, te je on tako svojevrsni inkubator tamburaških sastava našeg kraja ili kako ga volimo nazivati, opjevane domjanićeve doline.

Kontakt:

Predsjednik:
Danijel Mrkonja
Mob. 0912527964
dmrkonja@gmail.com

Tajnik:
Anđelko Kralj
Mob. 0916930832
akralj@irb.hr

Administrator:
Marija Tomek
Mob. 0915118779
marija.tomek65@gmail.com

Kronika događanja: 200 godina župne crkve i 680 godina prvog pisanog traga župe

U nedelju, 21. rujna 2014. godine kao župljani župe Presvetog Trojstva – Moravče imali smo velikog razloga za svečanost.

Slavila se 200-ta godišnjica posvećenja župne crkve i 680-ta godišnjica prvog pisanog traga o župi, koja se tada prostirala na puno većem području,  od Laza do Bedenice, te od Globočeca pa do ceste Zelina – Varaždin,  a iz nje su nastale nove župe.

Svečanosti je prethodila trodnevna duhovna priprema koju je predvodio dr. fra Božo Lujić, gvardijan samostana sv. Ilije iz Sesvetske Sopnice.

Misno slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, u suslavlju sa župnikom domaćinom Marjanom Gradinšćakom misnom slavlju bili su nazočni svećenici:

Hinko Goričanec, župnik iz Blaškovca;
Mario Migles, župnik iz Sesveta;
Dragutin Toplak, župnik iz Donje Zeline;
Mijo Posavec kapelan iz Svetog Ivana Zeline;
Franjo Matoic, župnik u riječkoj nadbiskupiji i naš adamovčan;
Marko Vuković, tajnik Kardinala;
mons. Tugomil Radiček, kanonik sisački i prethodni župnik naše župe i drugi .

Svečanosti  su se odazvali i predstavnici državnih vlasti:

Stjepan Kožić, župan Zagrebačke županije i naš župljanin;

Milan Bandić, gradonačelnik Grada Zagreba;

Hrvoje Košćec, gradonačelnik Grada Sveti Ivan Zelina;

Ante Plazonić, vječnik Skupštine Grada Zagreba;

Marijan Tomurad, predsjednik viječa gradskih četvrti Sesvete;

Dražen Markota, podpredsjednik  viječa gradskih četvrti Sesvete;

Draženko Pandek, saborski zastupnik;

Davor Bernardić, saborski zastupnik i podpredsjednik Skupštine Grada Zagreba;

te drugi visoki gosti i kreatori javnih politika.

Udruge i društva s područja naše župe bez čijeg truda i zalaganja, organizacija i provedba ove važne svečanosti nebi bila izvediva:

Dobrovoljno vatrogasno društvo (DVD) Moravče ;

DVD Adamovec;

Lovačko društvo „Fazan“  Belovar – Moravče;

Lovačko društvo „Srndać“ Bertovina, Drenova;

Moto klub Prigorje;

Predstavnici 144. brigade HV – Sesvete;

te članovi KUD Dragutin Domjanić, Adamovec, uključujuć sve dobne skupine i sve sekcije društva.

Kardinal Bozanić je napomenuo: "U ovoj starodrevnoj župi došlo se Bogu zahvaliti za dvije stotine godina župne crkve, a prije toga je bila druga, jer ni ne zna se otkad postoji. Spomen je star 680 godina. Stojimo na dubokim korijenima naših pradjedova. Mi preuzimamo njihovu baštinu i nastavljamo slaviti Boga",

Podsjetio je kako je moravečka župa omogućila nastajanje novih župa, kao što su i na području nekadašnje Zagrebačke nadbiskupije nastale četiri nove biskupije. "Budimo zahvalni i radujmo se napretku susjednih župa. Župa je ona koja okuplja vjernike, u vjerničkom zajedništvu. Želim da u vjerničkom, katoličkom i hrvatskom zajedništvu rastete i u ovo naše doba", zaključio je zagrebački nadbiskup.

U pozdravnom govoru župnik Marjan Gradinšćak čestitao je kardinalu Bozaniću 25. obljetnicu biskupstva i naglasio kako o dvostrukoj župnoj obljetnici čitava zajednica svojim doprinosom pokazuje kako opće dobro staviti ispred sitnih interesa. 

U ime župljana, zagrebačkoga nadbiskupa pozdravila je Marta Galić, ćiji govor prenosimo u cjelosti:

„Poštovani Uzorite nadbiskupe, gospodine Josipe Bozanić, izuzetna mi je čast što Vas mogu pozdraviti u ime svih župljana župe Presvetog Trojstva Moravče, u ime vijećnika župnog pastoralnog vijeća, u ime Župnog ekonomskog vijeća, u ime mladih ove župe, te u svoje osobno ime i zaželjeti Vam srdačnu dobrodošlicu u naš prigorski kraj i našu župnu Crkvu.

Ljetujući i animirajući mlade u domu Svetog Martina na Malom Lošinju uvijek me veselila vijest da nam dolazite. Premda je u meni kao glavnoj animatorici vladao strah, nestrpljivost, ali i uzbuđenje, upoznala sam Vas kao dragog, otvorenog i jednostavnog čovjeka. Svaki naš boravak s Vama bio je meni i drugim mladima jedinstvena prilika upoznati Vas bolje u svjetlu vjere kao našeg duhovnog nadpastira.

            Svoj pozdrav započinjem ovim osobnim osjećajima jer sam uvijek radosno prenosila doživljaje susreta s Vama i svojoj obitelji i mladima i svojim župljanima. Svaki taj susret u meni je budio nadu da ću Vas jednom vidjeti i ovdje u svojem rodnom kraju, u svojoj župi. Sada osjećam onu istu radost s Malog Lošinja, ali i veću jer ste ovdje s nama na ovaj nama važan spomen 200.–te godine posvete župne crkvei spomena 680. godina od prvog pisanog spomena Župe Moravče.

            Rijetko se koja župa može podićiti ovim dugim godinama koje su iza nas. Kroz te godine kroz župu je prošlo mnogo župljana, ali kako ni jedna župa ne može bez duhovnog pastira, tako su generacije svećenika ostavile trag na ovoj živoj Crkvi. Od svećenika kojih nisam imala prilike upoznati do blagopokojnog velečasnog Matije Dudukovića uz kojeg me vežu prve uspomene i prvi koraci u vjeri, do velečasnog Tugomila Radičeka uz kojeg sam odrasla u vjeri i postala aktivniji vjernik laik u nadbiskupiji, do ovdje prisutnog velečasnog Marjana Gradinščaka koji uz kojeg sam postala aktivni vjernik laik u svojoj župi.

            Ni ovu župu nije mimoišla povijest u ružnim ratnim događanjima. Nije ju mimolišlo ni teritorijalno smanjivanje, jer su osnovane nove župe u našoj okolici, pa se dio sela koji su nam pripadali postali dijelom drugih župa, ali vjera i Kristovo svjetlo nastavilo je svjetliti u ovoj župi.

Iz svog obiteljskog doma nosim ljubav prema svojoj domovini, svome kraju i župi i nosim vjeru u Trojedinoga Boga. Vjeru za koju sam svjedok da je u ovoj župi kroz godine saživjela drugačijim duhom. Ljudi su se promjenili, promjenili su stav prema crkvi i crkvenoj hijerarhiji. Stoga je ovo važan dan, kako za mene tako i za cijelu župnu zajednicu jer nakon onih ružnih događanja koja su se dogodila pred ovom crkvom, ponovno je s nama nadbiskup i premda se ponovno nalaze pojedinci koji bi željeli razdovijiti naše zajedništvo, ovim danom ne želimo promjeniti prošlost  jer to ne možemo, već želimo pokazati da i pred tim iskušenjima ostajemo zajedno u vjeri i da smo otvoreni i radosni, a prije svega počašćeni što ste danas s nama ovdje.

U ovom malom prekrsnom  kutku svemira gdje se nalazi moj dom, gdje živim u kući svojih predaka, radujem se što Vas mogu na kraju pozdraviti kao dijete ovoga kraja, da se lijepo osjećate u našoj sredini, da poželite opet doći! Srdačno Vas stoga pozdravljam jezikom svojih predaka: Dobro mi došel prijatelj, vu stari prigorski dom, budi kak doma pri vlastite hiže pri prijatelju si svoj.“

Misnu svečanost uveličao je svojim prekrasnim pjevanjem crkveni zbor pod vodstvom Mirjam Pustički Kunjko, te počasni špalir garde Vatrogasne zajednice Grada Zagreba u svečanom postroju.

U kroniku događaja, kao čuvari baštine, titula koja nam je pripisana ovih dana, želimo upisati i podatke koji su objavljeni u članku Glasa Koncila i podjeliti s virtualnim svijetom mali dio povijesti našeg kraja:

„Gradnja crkve Presvetog Trojstva započela je 1813., a dovršena je u jesen 1814. Napravljena je od kamene iz Gore, a cigla rukom rađena, spajana s blatom i gašenim vapnom. Župa se tada prostirala od Laza do Bedenice i od Globočeca do ceste Zelina-Varaždin. Župnik Gustav Barababoš sredinom 19. stoljeća je opismenjavao vjernike Moravča do 1872. kada je osnovana škola. Ilirski preporod zahvatio je i moravečki kraj, a župna crkva čuva spomen na posljednje počivalište ilirca opata Ivana Krizmanića. Stanovnici Moravča prošli su kao i cijela Hrvatska kroz različite ideologije i ratna stradanja, dočekali samostalnost, a 1998. i cestu koja ih povezuje sa Svetištem Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. Ususret ovogodišnjim obljetnicama župna crkva je potpuno obnovljena.“

I ak smo koga i kaj zabili spomenuti v ovoj našoj kratkoj kroniki, naj nam ne zeme za zlo, samo ovak skupa moremo napraviti puno dobroga za naš prekrasni kraj, za našu i domjanićevu dolinu.

Do idučeg "posta" pozdravljaju vas "Čuvari baštine", kroničari, članice i članovi KUD-a Dragutin Domjanić, Adamovec, društva koje je osnovano1974. godine, ove godine obilježava 40 godina nastanka  :)

GRADITELJI

Te davne 1813. piše povijest da je kiša padala noć i dan, danima, tjednima. Uništila ionako siromašne usjeve. Nikad sit narod bio je još gladniji.

Te davne 1813. započeli naši preci na mjestu stare Moravečke crkve graditi novi, veći dom Božji.

Ni strojeva, ni gotovog materijala samo jednostavni čvrsti kamen iz Gore, cigla rukom rađena, spajana s blatom , gašenim vapnom i žuljevite kmetske ruke.

Radeći od jutra do večeri, od sredine te 1813. pa do jeseni 1814. sazidali Crkvu na

čvrstoj stijeni, na čvrstoj vjeri.

Ne piše nigdje jeli Papa Pio VII čuo za Moravečku župu koja se tada prostirala od Laza do Bedenice i od Globočeca do ceste Zelina Varaždin ali piše da je Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec u tim gladnim godinama forintima kupio heljdu, proso i kukuruz da narod ne bude gladan.

Našim graditeljima, župnicima, župljanima koji ostaviše nama u zavjet čvrstu vjeru svjedočimo da nisu sazdali kulu u pijesku nego Crkvu na čvrstoj stijeni.

..............AVE MARIA...................

Čim je stigao u župu 1848. velečasni Gustav plemeniti Baraboš vidjevši kako, zbog siromaštva seoska djeca ne idu u kotarsku školu organizira nastavu u župnom dvoru. Prvo sam a onda i zaposli učitelje pa sve do 1872. dok se nije kupila školska zgrada u Omilju. Znao je velečasni jedinu istinu te poučavao neuki narod, da su naša djeca  Božja djeca i sve što činimo njima činimo Bogu a i selo bez škole je mrtvo selo.

..............DIN DON DIN DON...............

Još Hrvatska ni propala dok mi živimo ... ori se budnica Ljudevita Gaja. Ilirci se okupljaju, čuva se hrvatska riječ .... A Moravčka crkva čuva spomen na posljednje počivalište ilirca Opata Ivana Krizmanića. Našao je on smiraj u prekrasnom Omilju. Pišu knjige da su ga posjećivali svi osnivači Danice Ilirske a i znameniti Stanko Vraz.

Svim našim predcima koji nam u zalog ostaviše da čuvamo domovinu Hrvatsku i hrvatsku riječ.

.............SRETNA SIGURNOST.............

Ova crkva nije velebna građevina sazdana od skupocjenog mramora, ovo nije riznica vrijednih umjetničkih slika ovdje se nisu krstili kraljevi, nisu. Ovo je skromno zdanje s puno krštenika. Jednog takvog i danas slavimo, njegove pjesme pjevamo ....

Karlo, Milivoj, Ivan, Franjo, Ladislav, Dragutin plemeniti Domjanić ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha svetoga.

...................SUNCU PROSTI SVAKA ROŽA............................

Ogenj, ogenj 

Hiža gori

Pomozete

Joj kakva sam bogica postala, hiža mi je zgorela ..o Bože zakaj sem tak jadna.

1931. Velečasni Aurel Jambrešćak na župi je dvadesetak godina. Vidjevši kako vatra guta i ono malo što su seljaci imali, s učiteljem Rihterom i mještanima iz obitelji Strugar, Kunjko, Budor osnuju vatrogasno društvo.

 Danas od nekadašnjih kanti koje su prvo kupili za gašenje požara postali društvo koje bdije nad nama, našim životima i našom imovinom. Vatru gasi, brata spasi.

..............TIŠINA - TRUBA...................

Vjera u Boga, A Hrvatska sloga?. Prolazili ovim krajevima vojske. Prolazile ideologije. Prolazili a naša vjera je ostala. Kristov vojnik nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac branio se na sudu.

„Tvrdite da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je vaša nauka to, da on uopće nije postojao! Krist je temelj kršćanstva. Naređujete, to je vaša službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude!

.................IDI KAŽI CIJELOM SVIJETU.....................

Župnik:   Danas ćemo govoriti o smrtnim grijesima

Djeca:     Velečasni, velečasni

Župnik; Što je bilo?

Martica:     Marica je jako žalosna!

Župnik:      No što je Marice zašto si žalosna?

Marica:      Mi smo siromaki i mamica mora iti                   delati daleke, daleke vu Nemačku.

Neimaština. Mali čovjek opet je gladan. Nema za djecu nema za starce nema za sebe. Mali ljudi izgubljeni u velikom svijetu otišli trbuhom za kruhom. Uzdali se u

Presveto Trojstvo, molili da im očuva obitelj i dom. 

....................MILOSTI JE ČAS....................

Ulomak iz propovijedi kardinala Franje Kuharića, Petrinja 1991. 

- Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!"

Presveto Trojstvo tebi se zahvaljujemo i slavimo te što si sačuvao živote dragovoljaca i branitelja iz naše župe. Molimo za sve poginule i nestale.

..................TO JE MOJA ZEMLJA.................

Stoljetni san da nam Majčica Božja Bistrička kojoj se rado utječemo i molimo bude bliža - ostvario se 1998.

Živa je još slika velečasnog Matije Dudukovića koji se penje, otvara škriputav vrata propovjedaonice i kaže; Dragi moji župljani donosim vam radosnu vijest, dolazi Papa Ivan Pavao drugi u naš kraj. Dolazi na Mariju Bistricu proglasiti blaženikom Alojzija Stepinca.

Shvativši veličinu trenutka troje nam znanih Moravčana s velečasnim Matekom odnijeli velečasnom Lovri Cindoriju voditelju svetišta Majke Božje Bistričke povijesnu darovnicu na kojoj piše; Koliko treba uzmite od moje zemlje za cestu. Potpisali su to i zagorci i prigorci. I tako sagradiše cestu koja nas spaja.

...................MARIO SLATKO IME.....................

Velečasni Matek oprostio se od nas na svoj poseban način. Popevke sam slagal i ružice bral i svu svoju mladost sem vami ja dal A vi se ne bojte dolazi vam mladi svećenik. Čujem da dobro propovijeda, igra nogomet i svira gitaru.

 Novi župnik naš velečasni Tugomil svojom skromnošću ali čvrstinom dozove u crkvene klupe mlade i srednju generaciju. Biblijske večeri, zajednička druženja i „Tko pjeva, dvostruko moli!“

......................................O LJUBAVI JA PJEVAM....................................

Prije tri godine upalilo se novo svijetlo, svjetlo obnove. Župnik Marijan kao što na Uskrs pali svijeću a mi jedni od drugih, tako je zajedno s crkvenim odbornicima krenuo da naša vremenom narušena crkva zasja novim sjajem. I sjaji.

Vraćamo li se na početak.

2014. Pisati će povijest da je kiša padala. Poplavila susjede. Narodi gladuju. Nove Kuge ubijaju ljude. Države bankrotiraju. Vjere ratuju. Ljudi bez posla na rubu ... bogati imaju - za sebe - a mi; Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.

Ove 2014. pisat će povijest da su župljani male Moravečke župe obnovili 200 godina staru crkvu. 

 Neka i piše da se u ovoj župi u vjeri rađa i umire zadnjih 680 godina.

Neka piše da pokraj Crkve u malu školu još uvijek idu djeca.

Neka piše da čuvamo svoju vjeru, svoj jezik i svoju tradiciju.

Neka netko i zapiše da naš crkveni sat možda i ne ide kako treba, ponekad kasni ili stane - ali mi znamo kojim putem uvijek treba poći.

O dušo kršćanska, svim denes šetuj, ter ovde z veseljem, ti Trojstvo poštuj. O dičeno Trojstvo, grješnikom pomoć mi tebi smo došli skaži nam svu moć.

........................O DIČENO TROJSTVO......................

Autor teksta i redatelj igrokaza:

Lovorka Galić

GRADITELJI (igrokaz) - povijesna priča povodom svečanosti obilježavanja 200-te godišnjice "nove" crkve koja je sagrađena na temeljima predhodne manje crkve, nažalost, o tome nema dovoljno pisanih trgova. 

Kroz priču, igru, pjesmu autorica/redateljica nam je podastrla niz povjesnih činjenica našeg kraja, a ovako u radosti i veselju one se lakše i pamte. 

I neka je sve to zapisano za buduće generacije...  

Lovorka, hvala ti!

Pod murvu, na Krče - pjesme iz zbornika - Adamovec 2014. ( 3. dio)

FEHTARI
autor: Maksimilijan Milan Herceg

Fehtari

Si sme mi fehtari – si nekaj bi šteli;

Radi bi bili bogati, zdravi, veseli.

Družina da nam baš sega ima;

Blagoslova i mira, i kruha i vina.

Dečeci takaj; se bi zmolili,

Da bi nam dobri i spametni bili.

Babici staroj i japi – kaj se ih boli

I njim se zdravljiče moli i želi.

Pajdašem pak dragim vu srcu veselja

I za sakog se najde i molitva i želja.

A i za se- nekaj se najde navek,

Navek nekaj nam treba; jakost, pamet, lek…

I si sme fehtari i Majčica Božja bu dala

Ali; jel` da je lepo tu i tam dojti

I reči bar „fala“!

/fehtati =moliti, prositi…/

MOULI ČLEVIEČEC BUDI
autor: Katica Rajić

Mouli čleviečec budi

Čausek ta f nabe meisel nejsi

Te po milesti mile prejsi.

Negder si sigyren do sa znouš

I pumet do svieto si pezuobol

Stuni! Bouš f pekel uopol.

Geveriš, geveriš, kokti klepyetec.

Ko bile ja vač, ko ize bou

Ftihni, peslyhni.

Ko bou, EN znou.

A čyejaš Mu Rieč

Čyej kok ja meilo

Na pečatku sago ja bilo.

A mei, z bloto sma zešli.

I ruoža su z bloto sma zešli.

I ruoža su z bloto zrosla

I blauga, i krova, ko su pe trunjiku posla.

Z bloto bednjunskego keipa meisiš.

Z černego drievo, ko z bloto si zvljiekel

Križ Jezušu dieloš.

Sa ja z bloto.

Pebieči mu namraš, ni Žigo ni Koto.

Zote drogi brotinuš

Muoli čleviečec budi

F kyerice bloto i šočice prauho

EN ja tie ki num sudi.

I MASLAČEK SE SMIEJE
autor: Branka Jagić

I maslaček se smieje

Dan je polafke polafke

Kak da si ruli očice

Pregledal / otprl svoje velike oke

I soujnjčece otprle se svoje okeca

Naluknoule se v neobdielan otravjen vrt

Je travenj na delu

Se zatravni travni travenj

Maslaček mam je otprl souncou osmeh

Kak obloučec svuoj

Kak pouni kroug svoje cvetne glavice

Kak budnica i veselje maslaček „zvoni“

Vu te travnate zeleinjave

Žoute-zlatne smieje se regica maslaček

Ljudi niesou mogli čujti smie

Regice maslačka

Ljudi ne znajou čujti smie cvieta

Ne znajou čujti ni radost smiea jabuke

Svrži je rescvetene

Ne čuju ni radost svetne ruške ni slive

Ljudi sou naglui

Za cvetni govor okuol sebe

Ali čela / mam je začula dišeči smie

Doletiela mirne stiha

Kak pobožne

Sakomou se cvetekou vjavila

Obdragala ga i nekulike pout

Ounda srečna otprhala dalje dalje

Do smiea nuoveji cvetekof

Ljudi same čekajou „ziešou“

Na osmeh zrelosti poviešene na svržovjou

Hm / el si dagda gruntajou svojou zrelost

RAD BI JOŠ JENPUT
autor: Milivoj Pašićek

Rad bi još jenput

Rad bi ti došel još jenu zvezdu donesti

A dan se zmegle još ni zvlekel

Same pekel

Same pekel

Rad bi još jenput črlene make na vanjkuš ti deti

Jer još nis svoju zadnju rekel

Same pekel

Same pekel

Rad bi još jenput polek tvoje postelje stati

Znova bi štel ti kuševat ruke

I ne buš, baš nebuš zginut mi smela

Jer ja sem kak cucek stekel

Same pekel

Same pekel

Rad bi još jenput to cvetje na beloj robači

I rad bi vužgal znova vse ljubavne zvezde

I naj se več jenput dogodi taj pekel

Nem se zvlekel

Nem se zvlekel

POŠTAR KLAKINEČKI - igrokaz
autor: Ana Jakopanec

Poštar Klakinečki

Se se ovo događa vu zmišlenome selu kaj se prostira mam kre Koprivnice. Vreme kad je živlenje bilo tak lepo je leta 1990.

Poštar Miškec

Saki den poštar Miškec raznaša poštu čez selo Klakinec i okoli. Ima lepo opremlenoga biciklina za taj posel. V rano jutro dojde Miškec na zborno mesto, zeme poštu, napuni torbu, dene na biciklin i pela se v Klakinec. Celi den vredno dela, raznaša pisma, pinklece: Njegov verni pomčnik biciklin mu pomaže da čim prije obavi svoj posel i gda je taj del gotof, fletno beži svoji Miciki i onda se skup primeju dela okoli hiže il' kleti, okoli vrta il' goric.

Miškec je jednostavno zalublen svoj posel, i biciklin, i jako se veseli gda dobi peneze, nagradu za svoje zalaganje i za trud.

Saki den mu je pun zanimlivosti, saki den neko iznenađenje, neka nova huncutarija.

Miškec se pela na bicklinu trubi, popeva neku pesmu, a najdrakša mu :"Došel bum doma, sel se bum pod brajde", pak si zato navek popeva, pak zastane pred prvom hižom, vadi pismo z torbe, čita ime, zvoni.... Gazadarica porine glavu čez oblok i gda vidi da je to poštar fletno zbeži po stezici i otpira lesu. Bluzu kakti neje stiga zakapčati, z njedri ji vriščiju dve jaboke. Male se spominaju, ona zeme pismo zafaluje se, Miškec ide daje. V drugu hižu nosi pismo.

Biba čeka poštara, koketera, vleče ga nuter, kakti njezin Rudek ni doma, pripoveda poštaru kak je njezin zakoniti star i nemočen.

Poštar se zgovara, nečka, al ga ipak uspeva nagovoriti pak ujde, ali samo na jen gemišt, jer torba je pona, a posle poldan mora z ženom v gorice, obrezavati i pleviti od drača...

Za male cajta poštar zide z Bibine hiže, veseli, po putu si zakapča hlače i popravla robaču, popeva potiho i ide dale...Zvoni , čita prezimena deli pisma.

Negdi v sredini sela ga nestrplivo čeka prijatel Štef:

ŠTEF: "Pa gde si do ve, znaš da v krčmi kod "Francike" imamo zarađenu rundu, se sečaš radi oklade. Jura je zgubil, pak nam je dužen platiti, a snočka smo si i tak preveč spili, pak nam denes bu dobro došlo."

POŠTAR:" Ali ja denes imam preveč pošte, pak sem se svojom dogovoril da idemo v brege, tam je se obraslo v črevec, denes nemrem trajhati vreme, moram se na vreme vrnoti domo".

ŠTEF: "Jaj jaj, pa kaj to ja vidim, ti si papučar postal, žena tvoja s tobom komandera, nu daj sim pisma, bum ti ja pomogel da to brže podelimo, tak da stignemo i v krčmu, a potlam ti bum išel pomoći na breg."

Poštar se izgovarja, ali mu Štef brže bole zeme pisma punu šaku i fletno deva v škatulke. V neke riva i po tri ili četiri pisma, samo da čim predi podeli da se čim predi reši toga.

(Poštar deli po drugi strani, na brzinu se spomina z vdovicom koja ga vleče za rukav i vabi v hižu..)

(Poštar se otrgava, pokazuje rukom na Štefa i obečava da se zutra bude navrnol..)

Štef mu prihaja kaže prazne roke, prima ga za lakat i vleče v krčmu.

V krčmu ulaze i pozdravlaju se. Išču svoju plačenu kaplicu, spiju, nekolko rundi, meniju se. Saki nekaj pita nekaj veli i v gostione je žamor i galama.. Spominaju se kakve su im žene doma, koja voli biti gazda.

Runda za rundom stalno se niže, dižu se zdravice, spomina se, popeva....

....

Atmosfera sve nabijenija, zrak se gušči, teme različite, spominje se bračna tolerancija i ravnopravnost v braku.

POŠTAR: (Poveda o tem kako je njegova žena tiha i skronma, daje mu da on vodi glavnu reč i se pušča njem da on odluči, kaj se bu delalo, kaj se bu v hižu kupovalo, navek da ga pita kaj bi štel jesti. Dokazuje da more zapraf konstaterati da on neje papučar

Pijača je je prevzela vlast nad svimi, pak zdravice, runde, popevka).

Poštar je osetil da mu se vrti, strah ga prijel.

POŠTAR: Gledi v torbu, tužno i splašeno. "Pa ja nisem podelil su poštu."

Dva su pisma na dnu torbe. Miškec je v licu pobelel. Osečal se kaj da ga je nešče vudril po glave. Pisma su bila naslovljena jedno na Načelnika selske zajednice, a drugo na mesnog župnika. Obadva su trebala posebnu dostavu, osebno v roke.

Zdigel se je , krenol je, njiha se.... "Ja to moram odnesti, ja sam dober poštar, čovek v kojega se saki vu selu more ufati, ja nis nigdar bil huncut. I jen i drugi čovek imaju poverenje vu mene, ne morem ih prevariti".

Jedan od onih kaj je bil tam, otrgne mu pisma z ruke, trga kuvertu i počne čitati.

Poštar se spusti niz šank i sjede na pod, tužno gleda.

Jura Premužič je to bil; otvara pismo i počme čitati.Smije se," pogleč, pogleč ti to..."

"Pak to našemu Načelniku piše njegova šoca, tom poštenjaku i dvoličnjaku.

Kazališče brez penez:

JURA PREMUŽIĆ" Lubavi jedina, nemrem čekati do našega pondelka da mi dojdeš, pak ti se pismom zafalujem za se. Hiža je pri kraju, včera su mi v dvoru povlekli asvalta, dobro si zračunal, se ob jenom strošku, vulica i moj dvor, praf za praf to je naš dvor. I garažu su zgotovili, vrata su na daljinski, baš kak si ti rekel, kaj se saki put nuter sparkeraš i zapreš i nišče ne bu tvoga bemuea prepoznal, a gda odhajaš onda več nišče ne čuje. I fala za one peneze kaj si rekel da su ostali gda su novu školu delali, a ja sem zotim celu hižu namestila, veš mašinu i mašinu za posudu prati i još mi je bilo dosti za madrac na vodu. Komaj čekam kaj ga sprobamo. I kaj mi veliš da tvoja navek verje da saki pondelek moraš službeno v Zagreb iti. Srečo moja! Pak do pondelka, što se bode božji toga dočakal? Tvoja Margareta!"

V krčmi mrva čkomina, potem smeh, galama.

KRČMAR: "Pak je to Margareta, vdovica Franceka železničara. Bogec još se nije ni ohladil, a nju je več cela županija hausdrajsala. A i naš načelnik si je bormeš zebral i rasprl kesu. Je, je samo se pitam z čijim penezima je to se napravil."

Miškec sedi na podu, žmefko diše, još je bole bledi v licu.

Prosi tiho čoveka koji se sprema čitati pismo adresirano na župnika.

POŠTAR" Vrni mi to, naj otpirati, to pripada svetome čoveku!"

Miškec se zdigel, oče zejti pismo al, se zanesel i opal kak je dogi i široki. Počel se plakati i cvileti kak pes.

Nišče ga ne posluša, čita se drugo pismo.

Jendrina:"Dragi Božji čovek i moj!"

"Čakam da se zmrači i da mi dojdeš. Nemrem bez tebe, i deca te očeju videti. Se sam spakerala kak si rekel, obleku za tri nedele.

Ja još nemrem k sebi dojti." Hiža v Opatiji na mene glasi"! Bojim se kako budu selaki glasali, kaj si siguren da te ne budu stirali z Župe. Ma znam da se nemam čega bojati, znam da te tvoji budu dobro zastupali, ipak su cirkveni odborniki veliki gazde v selu i njima se veruje, a i peneze su dobili, pak te imaju radi čeg braniti. Zato dojdi Srčeko moje, štela bi se spovedati predi neg otidemo na morje.

Tvoja nevenčane žena i mati tvoji troje dece!

P.S. Zemi moju bundu kaj sam ji pozabila v sakrstije gdi smo se spominali posle popevanja."

Pred krčmom se zastavil traktor: V krčmu je doletela poštarova žena. Gda se išla prema šanku gdi je ležal njen poštar trojicu je zakvačila i oni su se opali na pod. Došla je do poštara zgrabila ga za fraklec i sama odvleklakla na kola. Z botom je oplela po Miškecu.. Miškec je nekolko put štel zdiči glavu, fletno ju je sputil gda ga je pak vudrila z botom...

POŠTAR:" Zakaj si tak srdita i zakaj me biješ, štel sam samo pitati što je gazda v naši hiži!"

TAM DEJ KRAJ JE PUTA
autor: Zlatko Kraljić

tam dej kraj je pauta

šteu bi na muri ležati

ležati zvejzde gledati

med trstikom vijati

mlojne grabe pregledati

povohati

store vrbe povohati, podrogati

šteu bi na sredini mure ležati

v nojlepši črni oblejki

trčkaj za društvo biti

skupa drevja brojiti

i pustiti da me lejna nese

dauko, dauko, oči zaprejti

jemput zdehnuti

globoko zaspati

i oditi

NIJE TAK MUORALE BITI
autor: Nada Jačmenica

NIJE TAK MUORALE BITI

Zake sam

zdavna misljila 

da bez tebe

nie moči živeti, 

da sunce ne bi

zišle 

če niesi tuj

i ne razgerneš fierung? 

Zake je se

bile zate i bez tebe ničega,

a ti moja

misel i veter za dihanje?

Kej je te

stvorile vrijeme?

Zake bi zdej

štiela pobeči

i biti sama,

daljeke i bez tebe?

Zake čutim da

mi kratiš dihanje

i s potajni

lanci spinjaš moje krile?

Zake sam s

tuobu tak sama

i tak daljeke

krej tebe?

A nie tak muorale

biti.

Da si se

same, skupa s zvezdami,

naluknul h

moje senje.

LETNE POVODNEVJE
autor: Vinko Hasnek

Letne povodnevje

Bregi dišeju

Kak i husta diše

Pokošene sence diši

Letne povodnevje sprešle

Razruvale pote

Zglodale gliboki vodotok

K tomu se preprečil zrušeni jablan

Melinske kole brez vode

Melini začkomeli

Poti presečeni

Zaprega ne more dalje

Z bregof žile se otprle

Tečali

Voda

Prema našem domu

Zestavili se cajti

Vu kotu stišnjena deca

Glediju durcug

Napuhani oblaki putujeju

Na jug

Nas zestavile naše brige

Dosenjani senji

O, srečna i dugovječna ljubavi.

3. nagrada



STIHI PIESNIKA SU SVETLEČI MEGALOPOLIS
autor: Goran Gatalica

STIHI PIESNIKA SU SVETLEČI MEGALOPOLIS

Kriesnice letiju črez šaropoljke z dobrodušjem.

Spectrum¹  svietla ni presehnul.

Stihi piesnika su svetleči megalopolis².

Zranjaju z morja njegve duše,

pentraju se umilne po luojtre na vuhe.

Vu nuoči sejednak nebesa senjaju.

Stihi su mladienke i jahalci svieta,

hičeni vu špiglju poviesti.

Leskaju se vu nekem zviežđu.

Stihi ipiesnika su svetleči megalopolis².

Trepču več predi mraki,

kak kriesnice tam negde na cesti.

Vu Orion³ buju prešle,

te ponuorele droptenke samine.

[1] spectrum – spektar vidljive svjetlosti razložen u dugine boje ; [2] megalopolis- velika, povezana, urbana područja s najmanje 10 milijuna stanovnika (doslovno značenje), u ovoj pjesmi oni obasjavaju cijelu pjesnikovu noć snagom kojeg daje jedan megalopolis; [3] Orion – zvježđe s položajem u visini nebeskoga ekvatora.

2. nagrada




FSTRAN ZVONIJU ZVONI
autor: Ivan Horvat Hlebinski

Fstran zvonijo zvoni

Kaj je to v čoveku, vu srcu mu, v glavi?

Morti mu se gnjezde jognjeni pozoji,

Morti vmanje čmele, zehaktani roji,

Il mu grizo droba žarni žoti mravi?

Z rok je strgel vuzde i vragu i Bogu.

Brez kril štel bi biti med zvezdami ftica,

A v kaližu svojem glibokom se smica.

Švica se Zemlica vu kužnomu logu.

Bat zvonov se žmefki kak znoreni klati –

Kak za jogenj fstran zvonijo- nemro stati.

Vračtvo od neduha Zemlica si išče.

Fstran zvonijo, zvoni, iščo lucko vuho.

Zvone zmirom zdvojno – čute smrti duho…

An ne čuje nišče, časa nema nišče.

Štopli so vu vuhu, v žep se zlato tišče.

1. nagrada




ČRNA ČRNINE ČRNE
autor: Branka Jagić

Črna črnine črne

Ober glave legla mi megla črna

Črnina

Po licou mi plazila rezlejala se

Spopala me poplava

Sou me prelejale črne

I gled i negled se je nuoč

Na črne jajca

Črne tiče nasadila

Nuoč nuoč

Odmekni se nuočnica

Nestani f črninou črnemuočnica

Svetle mi treba za spirajnje črnouga

Nikakva kmičnost mračnost

Vrečenost/ vuročenost

Meglinje/ cujnjinje

Bejži veter preskači brege megle

Otidi nestani črna noči/ moči

Bouha skoči

Reskolači oči

Proč proč proč črna noči

Pret –stekleni grat- ne odnesi me

Ne odnesi meee

Odlepi se podmoukla kmica

Predelavajnjka betežnica

Svuoj stol / črne jele

Vrečou svojou vu nigdinou stresi

Zmed dve bregof v jarek

Se nek prejde v nike v niš v niš

Pober svoje črne trage nestani v bestrage ničega

Svietle nek te pomete zamete zanaviek

Nestani kmica

Jezek ti splazim/ pusti me/ pusti!

Nek boum če i mali žirek/ boum žižek svetla!

Na svrži v laduovine velikoga rasta

Svetle dej svetleče sem listem kukcem

Mesec mesečar

Dej iže- rastou kriesnicou na dar